Povoljni klimatski uvjeti, plodno tlo i vodom bogato tlo pogodovali su da se u doba Rimskog carstva, na ušću rijeke Jadro razvije velegrad Salona. cca 60.000 stanovnika živjelo je u visoko urbaniziranim uvjetima s riješenom vodoopskrbom i kanalizacijom. Za vladavine cara Dioklecijana, u vrijeme izgradnje njegove rezidencije u III. st .n.e., izgrađen je 9 km dug vodovod, sa 4 akvadukta i tunelom, što predstavlja remek djelo graditeljstva. Unutar Dioklecijanove palače sustavom kanala riješena je odvodnja vode u more, a otpadne vode izvan zidina otjecale su prirodnim potocima. Dijelove vodovoda i kanalizacije i danas pronalazimo prilikom radova u Palači.

Prodorom Avara i dolaskom Slavena, pada Rimsko carstvo, uništava se i pljačka stara Salona. Stanovništvo se pred razaranjima sklonilo u Palaču, a sve što je bilo izvan Palače uništeno je u tim pohodima, pa tako i Dioklecijanov vodovod. Smirivanjem povijesnih okolnosti, stanovništvo koje se sklonilo u okrilje Palače, nastavilo je živjeti u neposrednoj blizini njene sigurne zaštite i tako proširilo Grad izvan samih zidina. Bunari su tada bili jedini način opskrbe vodom. Neki od tih bunara su sačuvani i do danas.

Otpadne vode, zbog sve veće količine, uvjetovano rastom stanovništva, počele su zagađivati podzemne vode i dolazi do češćih obolijevanja ljudi. Nastala situacija naglasila je važnost zbrinjavanja otpadnih voda, kao i rješavanje pitanja vodoopskrbe. 

Obnova Dioklecijanovog vodovoda započinje 1878. godine. Cilj je  ponovno dovesti vodu s izvora Jadra u Grad.

1880. godine završena je obnova vodovoda, a na mjestu dosadašnje blagajne Vodovoda i kanalizacije, u ulici Domovinskog rata, izgrađena je prva vodosprema pitke vode s dvije komore, te gravitacijskim cjevovodima prema gradu. Stoga uzimamo tu 1880. godinu za početak organizirane vodoopskrbe i odvodnje, te predstavlja prekretnicu daljnjeg razvoja Grada i cijelog područja.

U razdoblju od 1860. do 1880. godine regulirana je odvodnja kroz grad, obnovljen je dio kanalizacije u staroj jezgri grada, te izgrađen kolektor od Plinare do mora.

Značajni datum za djelatnost Vodovoda je i 09. ožujka 1887. godine, kada su vijećnici na sjednici “Općinskog vijeća” donijeli prva “Pravila o uporabi vodovoda grada Splita sa privatnim žliebima”, čime su stvoreni preduvjeti za priključivanje prvih objekata na vodovodnu mrežu. 

U vremenu između 1880. do 1914. godine, istodobno s razvojem vodovoda, ulaže se i u razvitak suvremene kanalizacije. Na svim osnovnim gradskim pravcima otvoreni tokovi otpadnih voda se reguliraju i natkrivaju, a novi objekti se priključuju na gradski kanalizacijski sustav.

Prvi projekti za dizanje vode kroz crpne stanice, koji su u tehnološkom smislu obuhvaćali kompletno kondicioniranje vode (pročistač), izrađeni su u periodu od 1902. do 1914. godine, ali zbog početka I. Svjetskog rata nije došlo do realizacije ovih projekata.

Nakon I. Svjetskog rata, 1923. i 1924. godine znatnije se proširuje vodovodna i kanalizacijska mreža, izgradnjom dva hidroforska postrojenja za vodoopskrbu Velog Varoša i Marjana, te Gripa i Firula. U razdoblju između dva rata izgrađeni su vodovodi naselja Vranjic, Mravince, Solin, Kaštela i Trogir. 

Zahvaljujući investicijskim zajmovima od 1927. do 1931. godine izgrađena je CS Kopilica s priključnom građevinom na dovodni kanal, uređajem za alauniranje, s dvije taložne komore, zgradom za brze filtere, vodospremom čiste vode i strojarnicom. Izgrađena je vodosprema na Marjanu i Gripama, te obnovljen odvodni kanal u dužini 4 km. Tadašnje proširenje vodovoda uvjetovalo je i prvi zahvat na odvodnji sjevernog sliva s prihvatom preljevnih voda CS Kopilica.

Stagnacija razvoja vodoopskrbe i odvodnje uvjetovana je početkom II. Svjetskog rata, tijekom kojeg su oštećeni odvodni kanali i cca 2000 m vodovodne mreže, a neoštećena postrojenja omogućila su nužnu vodoopskrbu stanovništva tijekom rata. Po oslobođenju grada Splita, naporima vlastitih radnika obnovljeni su oštećeni objekti vodovoda i kanalizacije, te rekonstruirana potrebna dokumentacija, koja je 1943. godine izgorjela u požaru općinske zgrade. Već 1945. godine uspjelo se uspostaviti redovitu vodoopskrbu i odvodnju. Usporedno s obnovom intenzivira se izgradnja kanalizacije na višim predjelima grada i formiraju se dva nova slivna područja s ispuštanjem vode u Sjevernu luku.

Izgradnja novog vodovoda započela je 1928., a radovi su dovršeni 1931. godine. Tim radovima Split je dobio novi vodovod. Izgrađena je crpna stanica Kopilica kapaciteta do 900 l/s, koliko je dotjecalo starim obnovljenim kanalom. Istodobno je izgrađena gradska mreža s vodospremama Marjan i Gripe.

Godine 1948. započeta je, a 1956. dovršena, izgradnja vodoopskrbnih objekata: CS Ravne njive, CS Jugovinil, CS Kaštel Štafilić i vodosprema Visoka.

Izgrađen je novi kanal od izvora Jadra prema Splitu, s odvojcima prema Solinu, Kaštelima i Trogiru. U istom razdoblju rekonstruirani su osnovni magistralni pravci kanalizacije grada.

Za daljnji razvoj kanalizacije, posebno je značajan period od 1960. do 1980. godine, kada su izgrađeni gotovo svi osnovni kolektori u gradu (Stinice - Pjat, Duje, Trščanska ulica, Ravne njive, Domovinskog rata, Uz ukop pruge, Ulica Brune Bušića i dr.).

1976. godine puštena je u rad CS Bačvice s podmorskim ispustom, kao i I. faza sanacije Gradske luke. Druga faza sanacije završena je u kolovozu 1996. godine izgradnjom svih glavnih kolektora preljevnih građevina, te suvremenog mehaničkog uređaja za pročišćavanje otpadnih voda.

Puštanjem u rad objekata II faze, konačno je očišćeno more u Gradskoj luci.

Prije gotovo 20 godina rodila se zamisao o potrebi zaštite Kaštelanskog zaljeva, te njegovog čišćenja od zagađenja komunalnim i industrijskim otpadnim vodama. Cjeloviti projekt zaštite Kaštelanskog zaljeva morao je proći brojne i sveobuhvatne pripreme da bi se konačno ostvario. Projekt je vrijedan cca 177 milijuna eura i financira se iz domaćih izvora i kredita Svjetske i Europske banke. Priprema i realizacija ovog velikog programa, kojeg je Vodovod i kanalizacija Split investitor, povjeren je Agenciji EKO Kaštelanski zaljev, koja je osnovana od strane državnih institucija, jedinica lokalne samouprave i Vodovoda. U izgradnji objekata iz EKO programa sudjeluje tridesetak građevinskih tvrtki sa kooperantima, veći broj projektanata i isporučitelja opreme. 

Do danas sagrađena su dva od tri podprojekta: 

• Dogradnja i poboljšanje vodoopskrbnog sustava Split-Solin-Kaštela-Trogir i 
• Kanalizacijski sustav Split-Solin. 

Gradnjom vodoopskrbnog sustava Split-Solin-Kaštela-Trogir, koji obuhvaća 8 velikih crpnih stanica, 5 vodosprema zapremnine 15.000 m3 i 20 km cjevovoda raznih profila, osigurano je dovoljno pitke vode stanovnicima cijelog područja za narednih 50 godina. 

Sustav odvodnje Split-Solin obuhvatio je izgradnju 8 suvremeno opremljenih crpnih stanica, cca 15 km kolektora raznih profila, hidrotehnički tunel, uređaj za pročišćavanje otpadnih voda Stupe i podmorski ispust.

Realizacija trećeg podprojekta: Kanalizacijski sustav Kaštela-Trogir pripremljena je krajem 2004. godine, čija je izgradnja započela u ožujku 2005. godine i planirano je da će biti završena na proljeće 2009. godine. Kroz ovaj sustav izgradit će se 19 crpnih stanica, cca 20 km kolektora raznih profila, uređaj za pročišćavanje otpadnih voda Divulje i podmorski ispust u Splitski kanal.

Sva tri sustava bit će objedinjena u, uvjetno nazvani, četvrti sustav SDNU - Sustav daljinskog nadzora i upravljanja, kojim će se iz glavnih operativnih centara nadzirati i upravljati svim objektima pojedinog sustava. Za potrebe opsluživanja navedenih, složenih sustava, primili smo i odgovarajući broj mladih i nadasve stručnih kadrova. Ističemo da su svi objekti EKO Projekta integralne zaštite Kaštelanskog zaljeva građeni i puštani u uporabu uz poštivanje cjelokupne zakonske regulative, te uz rješavanje imovinsko pravnih odnosa na više od 2.500 zemljišnih čestica.

Izgradnja sustava vodoopskrbe i odvodnje obuhvatila je realizaciju samo kapitalnih objekata u pojedinom sustavu i neophodna su još znatna sredstva koja će omogućiti realizaciju sekundarne mreže i objekata u njoj.